Ugovorno pravo čini okosnicu komercijalnih i pravnih transakcija te je u stalnoj evoluciji pod utjecajem tehnoloških, društvenih i ekonomskih čimbenika. Jedan od najznačajnijih razvojnih smjerova je digitalizacija ugovora, gdje pametni ugovori i blockchain tehnologija igraju sve važniju ulogu. Iako ove inovacije čine procese učinkovitijima i transparentnijima, također izazivaju složena pravna pitanja, poput provedivosti automatiziranih ugovora i uloge tradicionalnih pravnih sredstava u sporovima. Dodatno, pandemija COVID-19 dovela je do revizije ugovornih odredbi koje se odnose na višu silu, nepredviđene okolnosti i raspodjelu rizika. Mnoge su tvrtke morale prilagoditi svoje ugovore kako bi se bolje pripremile za buduće poremećaje, što zahtijeva pravnu stručnost i strateški pristup.
Drugi važan razvoj u okviru ugovornog prava je sve veći naglasak na održivost i društvenu odgovornost poduzeća (CSR). Vlade i tvrtke sve više integriraju ESG (Environmental, Social & Governance) kriterije u ugovore kako bi pravno osigurali održivost i etičke poslovne prakse. To zahtijeva detaljne i pravno obvezujuće formulacije kako bi se osigurala usklađenost i provedivost. Advokat B.A.S. van Leeuwen igra ključnu ulogu u savjetovanju svojih klijenata o izradi i tumačenju takvih ugovora. Zahvaljujući svojoj stručnosti u pravnim, tehničkim i ekonomskim aspektima, može pomoći tvrtkama u implementaciji ugovornih struktura koje nisu samo u skladu s zakonodavstvom, već su i održive i strateški korisne. Svojim dubokim znanjem pomaže svojim klijentima u minimiziranju pravnih rizika, izbjegavanju sporova i maksimalnom iskorištavanju prilika koje nudi evolucija ugovornog prava.
1. Digitalisering en Smart Contracts
Digitalizacija pravnih procesa prošla je kroz značajnu transformaciju u posljednjim godinama, a jedan od najutjecajnijih razvojnih koraka bio je uspon pametnih ugovora. Ova tehnologija, koja koristi blockchain, ima potencijal automatski izvršavati ugovorne obveze bez intervencije tradicionalnih trećih strana, poput javnog bilježnika ili odvjetnika. Pametni ugovori nude brojne prednosti, poput veće učinkovitosti, transparentnosti i uštede troškova, što ih čini posebno privlačnima i za tvrtke i za potrošače. Međutim, unatoč obećanjima da će revolucionirati pravni svijet, integracija pametnih ugovora u postojeće pravne i operativne okvire donosi niz izazova. Pravne implikacije korištenja pametnih ugovora vrlo su složene i zahtijevaju temeljitu analizu kako tehničkih, tako i pravnih aspekata koje ova inovativna tehnologija donosi.
(a) Tehnička složenost i ograničenja
Jedan od najvećih izazova u implementaciji pametnih ugovora je tehnička složenost same blockchain tehnologije. Blockchain je distribuirana knjiga koja bilježi transakcije na siguran i transparentan način, ali to također predstavlja izazove u pogledu skalabilnosti, brzine i potrošnje energije. Pametni ugovori su dobri onoliko koliko je dobar kod koji ih pokreće. Pogreške u kodu, ili čak nepredviđene okolnosti koje nisu obuhvaćene ugovorima, mogu dovesti do pravnih i financijskih komplikacija. Osim toga, blockchain tehnologija je još uvijek relativno nova, što uzrokuje da pravni stručnjaci često oklijevaju primijeniti ovu tehnologiju na širokoj skali, budući da zakonodavstvo i regulacija u mnogim jurisdikcijama zaostaju za tehnološkim napretkom. Nedostatak standardiziranih procedura za pametne ugovore također otežava prihvaćanje ove tehnologije unutar tradicionalnih pravnih okvira.
(b) Pravna valjanost i izvršenje
Drugi veliki izazov je pravna valjanost i izvršivost pametnih ugovora. Iako pametan ugovor može ispravno funkcionirati na tehničkoj razini, postavlja se pitanje je li ugovor pravno obvezujući kao tradicionalni pisani ugovor. Zakonodavstvo u mnogim zemljama još uvijek nije potpuno usklađeno s realnošću pametnih ugovora, što dovodi do pravne nesigurnosti u pogledu njihove izvršivosti. Ovo je posebno problematično u slučajevima kada dođe do sukoba između uvjeta navedenih u pametnom ugovoru i tumačenja tih uvjeta od strane suda. Budući da se pametni ugovori obično dizajniraju za automatsko izvršavanje temeljen na unaprijed definiranim pravilima, može biti teško dobiti sudsku odluku u slučajevima kada se izvršenje ugovora smatra nepravednim ili nezakonitim. Osim toga, budući da pametni ugovori obično ne zahtijevaju ljudsku intervenciju, može biti teško za zakon utvrditi tko je odgovoran za pogreške ili štetu uzrokovanu greškom u kodu.
(c) Privatnost i sigurnosna pitanja
Pametni ugovori koji koriste blockchain tehnologiju mogu donijeti ozbiljna pitanja u vezi s privatnošću i sigurnošću. Budući da su blockchain transakcije javne i nepovratne, osjetljive informacije i poslovne tajne mogu nesvjesno biti pohranjene na blockchainu, gdje im mogu pristupiti neovlaštene treće strane. Iako je blockchain tehnologija poznata po svojoj sigurnosti, bilo je i slučajeva hakiranja i sigurnosnih ranjivosti koje su dovele do gubitka digitalnih sredstava ili manipulacije ugovorima. Ovo postavlja pitanje kako se pametni ugovori mogu učinkovito zaštititi od cyber prijetnji i tko je odgovoran za povrat štete u slučaju sigurnosnog propusta. Razvijanje robusnih sigurnosnih mjera i implementacija zaštite privatnosti ključni su koraci za širu prihvaćenost pametnih ugovora u pravnoj i poslovnoj zajednici. Osim toga, integracija novih tehnologija, poput nulta-znanje dokaza (zero-knowledge proofs), postaje sve važnija kako bi se osigurala privatnost i integritet pametnih ugovora bez ugrožavanja transparentnosti blockchaina.
(d) Regulacija i budući razvoj
Regulacija pametnih ugovora jedno je od najhitnijih pitanja s kojima se suočava pravni svijet u kontekstu digitalizacije pravnih procesa. Zakonodavci širom svijeta bore se s pitanjem kako regulirati tehnologije poput blockchaina i pametnih ugovora, kako bi iskoristili njihove prednosti i smanjili rizike. Dok su neke zemlje, poput Estonije i Švicarske, uvele naprednu legislativu koja priznaje pravni status pametnih ugovora, međunarodna standardizacija još uvijek predstavlja izazov. Postoje zabrinutosti zbog regulatornih nesuglasica između različitih jurisdikcija, što komplicira korištenje pametnih ugovora za prekogranične transakcije. Osim toga, postoji pitanje kako pametni ugovori mogu biti uključeni u postojeće zakonodavstvo o ugovorima i građanskom zakonodavstvu. Razvoj jasnih i dosljednih regulatornih okvira igrat će ključnu ulogu u budućem korištenju i prihvaćanju pametnih ugovora. Vjerojatno će zakonodavstvo s vremenom prilagoditi tehnološkom napretku, s novim smjernicama i standardima koji će imati za cilj promovirati sigurnost, transparentnost i zakonito funkcioniranje pametnih ugovora.
2. Coronagerelateerde Kwesties
Pandemija COVID-19 nije samo ozbiljno utjecala na globalno zdravlje, već je imala dalekosežne pravne implikacije, osobito u području ugovornog prava. Nagle i nepredvidive promjene u globalnoj ekonomiji, poslovnim uvjetima i društvenim okolnostima stavile su postojeće ugovore pod bez presedana pritisak. Mnogi ugovori, koji su bili sastavljeni na temelju predvidljivih tržišnih uvjeta, postali su neizvedivi ili neprovedivi zbog pandemije. Kao odgovor, mnoge strane bile su prisiljene revidirati uvjete ugovora, pregovarati ili, u nekim slučajevima, čak poduzeti pravne korake kako bi ostvarile svoja prava. Situacija je postavila ključna pravna pitanja o tumačenju ugovornih obveza, višoj sili i mogućnosti prilagodbe ugovora. Ta pitanja dovela su do ponovnog razmatranja kako ugovori djeluju u odnosu na vanjske nepredviđene okolnosti i koji pravni mehanizmi su dostupni za njihovo rješavanje.
(a) Viša sila i njezina primjena na COVID-19
Jedno od najviše raspravljanih pravnih pitanja tijekom pandemije bilo je primjenjivanje klauzule o višoj sili u ugovorima. Tradicionalno, klauzula o višoj sili omogućava stranama da budu izuzete od izvršenja ugovornih obveza kada nastupe nepredviđene okolnosti izvan njihove kontrole, kao što su prirodne katastrofe ili politički nemiri. Međutim, postavilo se pitanje spada li pandemija COVID-19 pod klauzulu o višoj sili, budući da mnogi ugovori nisu specifično spominjali pandemije, što je dovelo do nesigurnosti u pogledu opsega tih klauzula. U mnogim slučajevima nije bilo izričitog spominjanja pandemija kao više sile, što je zahtijevalo tumačenje šireg pojma kao što su “neobični događaji” ili “viša sila”. Pravna zajednica suočila se s izazovom utvrđivanja točnih granica više sile u svjetlu globalne krize, što je dovelo do sukoba između strana o tome je li pandemija valjan razlog za neizvršavanje ili izmjenu ugovora. Sudska praksa u vezi s višom silom mogla bi doživjeti trajne promjene nakon pandemije, uz potrebu za jasnijim smjernicama za primjenu tih klauzula u budućem pravu.
(b) Pregovaranje ugovora i prilagodba nepredviđenim okolnostima
Osim više sile, mnoge su tvrtke i pojedinci suočeni s izazovom pregovaranja ili prilagodbe postojećih ugovora kao odgovor na nepredviđene ekonomske i društvene posljedice pandemije. To je uključivalo ugovore u poslovnim uslugama, sektoru nekretnina i opskrbnom lancu. Pandemija je uzrokovala nepredviđene kašnjenja, privremena zatvaranja tvrtki, prekide u opskrbnim lancima i opći pad potražnje za proizvodima i uslugama, čineći nemogućim za mnoge strane da ispune svoje ugovorne obveze. Mnoge su tvrtke pokušale pregovarati nove sporazume, poput produžetaka rokova, odgoda plaćanja ili privremenih prilagodbi cijena. Pravna pitanja koja su se često pojavljivala bila su je li pregovaranje ugovora potrebno kako bi se spriječilo da strane budu pravno odgovorne za neizvršenje uslijed okolnosti izvan njihove kontrole. Ovo otvara širu raspravu o fleksibilnosti ugovora i u kojoj mjeri zakon dopušta prilagodbe ugovornih obveza kada nepredviđene okolnosti, poput pandemije, otežavaju ispunjenje obveza.
(c) Pravne sporove i rješavanje povreda ugovora
Zbog poremećaja ugovornih odnosa izazvanih COVID-19, nastao je niz pravnih sporova, često zbog toga je li jedna strana bila u kašnjenju zbog okolnosti pandemije. Pandemija je učinila neke ugovore praktički neizvedivima, dok su druge strane tvrdile da još uvijek mogu ispuniti svoje obveze, unatoč izazovima. To je dovelo do povećanja tužbi u kojima je osporavano izvršenje ugovora, osobito u slučajevima kada klauzula o višoj sili nije bila primjenjiva ili gdje strane nisu mogle postići dogovor o pregovaranju uvjeta. Tvrtke su se suočavale s kompleksnim pravnim pitanjima u vezi s odštetama i valjanosti tužbi za povredu ugovora. U nekim su slučajevima sporovi riješeni arbitražom ili medijacijom, ali su u drugim slučajevima slučajevi otišli na sud. To je dovelo do značajnih pravnih presedana i smjernica o tome kako postupati s povredama ugovora u vremenima globalnih kriza. U mnogim slučajevima postavljalo se pitanje je li zakonodavstvo adekvatno prilagođeno takvim nepredviđenim događajima, a potreba za revizijom ugovora i klauzula na temelju nedavnih pravnih presuda postala je sve očiglednija.
(d) Budućnost ugovornog prava nakon pandemije
Očekuje se da će iskustvo pandemije COVID-19 imati trajni utjecaj na način na koji se ugovori sastavljaju i provode. Pravna zajednica je naučila da ugovori koji ne pružaju dovoljnu fleksibilnost za nepredviđene događaje mogu postati problematični u budućnosti. Povećava se fokus na uključivanje klauzula koje uzimaju u obzir pandemije, prirodne katastrofe i druge globalne krize, kao i jasne smjernice o tome kako strane trebaju pregovarati ili prilagoditi svoje ugovore u takvim slučajevima. Osim toga, zakonodavci će vjerojatno razmotriti promjene u zakonodavstvu kako bi olakšali provedbu ugovora u vremenima krize i brže rješavali sporove. Pandemija COVID-19 jasno je pokazala da ugovori u svijetu koji se sve više suočava s nepredvidivim globalnim događajima moraju biti dinamičniji. Raste priznanje potrebe za robusnijim, fleksibilnijim i prilagodljivijim pristupom ugovorima, koji omogućuju brzi odgovor na nepredviđene okolnosti bez potrebe za dugotrajnim pravnim postupcima. Izazov će biti pronaći pravi balans između zaštite ugovornih prava strana i priznavanja stvarnosti globalne nesigurnosti.
3. Duurzaamheid en Maatschappelijk Verantwoord Ondernemen (MVO)
Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća održivost i društvena odgovornost poduzeća (CSR) postale su izuzetno važni na globalnoj razini. Poduzeća su sve više pod pritiskom da preuzmu odgovornost za socijalne, ekološke i etičke posljedice svojih aktivnosti. Ovaj pritisak dolazi ne samo od potrošača i organizacija civilnog društva, već i od zakonodavaca i investitora koji održivost smatraju ključnim kriterijem za dugoročni uspjeh. To je dovelo do integracije održivosti i CSR-a u poslovne prakse, pri čemu ugovori igraju ključnu ulogu u osiguravanju tih principa. Ugovorne klauzule o održivosti postale su uobičajena alatka za integraciju i promicanje ekoloških i društveno odgovornih praksi u poslovnim odnosima. Ove klauzule ne samo da potiču poduzeća da poštuju zakonske propise, već ih također motiviraju da aktivno doprinosu pozitivnim socijalnim i ekološkim rezultatima. Iako se čini da integracija tih klauzula u ugovore ima puno potencijala, također se postavljaju pitanja o učinkovitosti, provedbi i pravnim posljedicama integracije održivosti u ugovorne strukture.
(a) Uspon ugovornih klauzula o održivosti
Pojava ugovornih klauzula o održivosti odražava promjenu u poslovnom svijetu prema odgovornim i održivim praksama. Ove klauzule variraju ovisno o sektoru, vrsti ugovora i uključenim stranama, ali sve imaju isti cilj: poticanje ili obvezujuće uvjete za poduzeća da usvoje ekološke i društveno odgovorne ponašanja. U mnogim slučajevima, ove klauzule idu dalje od zakonskih propisa i potiču poduzeća na proaktivne mjere u područjima poput energetske učinkovitosti, upravljanja otpadom, potrošnje vode, bioraznolikosti i radnih prava. Na primjer, ugovorna klauzula o održivosti može zahtijevati da dobavljač isporučuje samo proizvode koji zadovoljavaju stroge ekološke i etičke standarde, ili poduzeće se može obvezati na godišnje smanjenje emisije ugljikovog dioksida prema određenom planu. Ove klauzule također mogu obuhvatiti socijalne aspekte poput poštenih radnih uvjeta, sigurnosti i radnih prava u lancu opskrbe. Integriranjem ciljeva održivosti u ugovore, poduzeća nastoje promicati kulturu odgovornih poslovnih praksi koje nadmašuju samo ekonomski profit, odgovarajući pritom na očekivanja dionika, poput potrošača, investitora i regulatora.
(b) Provedba i učinkovitost ugovornih klauzula o održivosti
Iako ugovorne klauzule o održivosti izgledaju obećavajuće, njihova provedba postavlja važna pravna pitanja. Uspjeh implementacije ovih klauzula uvelike ovisi o tome kako su napisane i njihovu primjenjivost u praksi. Često su ciljevi postavljeni u ugovornim klauzulama o održivosti ambiciozni, ali mogu biti nejasni ili teško mjerljivi. To čini problematičnim objektivno određivanje je li strana ispunila dogovorene ciljeve održivosti. Na primjer, ako ugovorna klauzula kaže da poduzeće “mora minimizirati svoj ekološki utjecaj”, teško je pravno provesti ovu odredbu, osim ako se ne definiraju specifični i mjerljivi kriteriji. Ovo stvara potencijal za pravne sporove, osobito kada nije jasno je li riječ o kršenju ugovora ili nije. Stoga je ključno da ugovorne klauzule o održivosti budu konkretne i mjerljive, s jasno definiranim, provjerljivim ciljevima i mehanizmima kontrole. Poduzeća također moraju biti transparentna u vezi sa svojim napretkom i biti spremna podvrgnuti se neovisnim revizijama ili certifikacijama kako bi osigurala da su ciljevi održivosti ispunjeni. Osim toga, strane moraju biti spremne definirati posljedice u slučaju neispunjenja, poput novčanih kazni, ugovornih sankcija ili raskida ugovora.
(c) Izvještavanje o održivosti i transparentnost
Druga važna dimenzija održivosti u ugovorima je obveza izvještavanja i transparentnosti. Ugovorne klauzule o održivosti mogu zahtijevati od poduzeća da povremeno izvještavaju o svom ekološkom, socijalnom utjecaju i učinkovitosti svojih inicijativa održivosti. Ova izvješća mogu obuhvatiti područja poput potrošnje energije, emisija ugljikovog dioksida, upravljanja otpadom, radnih uvjeta u opskrbnom lancu i usklađenosti s etičkim standardima. Fokus na transparentnost je ključan jer obvezuje poduzeća ne samo na ispunjenje svojih obveza održivosti, već i na odgovornost za njihove rezultate. To omogućuje dionicima, poput potrošača, investitora i javnosti, da procijene uspješnost poduzeća u pogledu održivosti. Osim toga, transparentnost može pomoći u izgradnji kulture povjerenja u kojoj su poduzeća koja djeluju odgovorno spremna podijeliti svoj napredak i pokazati svoju odgovornost. To je važno ne samo za velika poduzeća koja su podložna javnom nadzoru, već i za mala poduzeća koja žele postaviti sebe kao društveno odgovorna i održiva. Obveza izvještavanja o održivosti u ugovorima može pomoći u razvoju šire poslovne kulture odgovornosti u kojoj poduzeća ne brinu samo za svoje ekonomske rezultate, već i za svoj socijalni i ekološki utjecaj.
(d) Budućnost ugovornih klauzula o održivosti
S obzirom na rastući pritisak na poduzeća da djeluju odgovorno i održivo, vrlo je vjerojatno da će ugovorne klauzule o održivosti igrati još važniju ulogu u budućim ugovorima. Pitanje više nije hoće li poduzeća biti održiva, već kako su održiva i kako mogu opravdati svoju održivost. Kako zakonodavstvo u području održivosti i društvene odgovornosti poduzeća postaje strože, vjerojatno će ugovorne klauzule o održivosti postati specifičnije i uključivati strože zahtjeve. To može značiti da će poduzeća morati dokazati da su stekla certifikate ili da udovoljavaju međunarodnim standardima u ekološkim i društvenim područjima u svojim ugovorima. Istovremeno, tehnologije poput blockchaina igrat će ključnu ulogu u transparentnosti izvještavanja i provjeri ispunjavanja obveza održivosti. Poduzeća koja ozbiljno shvate održivost vjerojatno će biti nagrađena na tržištu, dok ona koja zanemare ovaj aspekt riskiraju pravne i reputacijske posljedice. Stoga je ključno da poduzeća proaktivno integriraju ugovorne klauzule o održivosti u svoje ugovore, osiguravajući da te klauzule budu konkretne, mjerljive i provedive, kako bi one imale stvarni utjecaj na poslovanje i društvo u cjelini.
