Zakon o toplinskoj energiji („Warmtewet”) i pripadajući propisi čine pravni okvir za proizvodnju, distribuciju i opskrbu toplinskom energijom u Nizozemskoj. Od kada je prvi Zakon o toplinskoj energiji stupio na snagu 2014. godine, a potom dodatno razvijen kroz „Warmtewet 2.0” od 1. siječnja 2021., javni i privatni akteri u sektoru toplinske energije podliježu strogim pravilima o regulaciji cijena, zaštiti potrošača i upravljanju mrežama. Ciljevi su dvostruki: osigurati pouzdanu i pristupačnu opskrbu toplinom za potrošače – kućanstva i tvrtke – te potaknuti prijelaz na opskrbu toplinskom energijom s niskim emisijama CO₂. Zakon o toplinskoj energiji također je usko povezan s prostornim planiranjem i izdavanjem okolišnih dozvola, pri čemu se kriteriji ocjenjivanja koriste na razini općina, urbanista i Ministarstva gospodarstva i klime (EZK). Kada akteri u tom lancu – nacionalne ili međunarodne toplinske tvrtke, njihovi direktori ili članovi odbora, stečajni upravitelji ili javna tijela – budu suočeni s optužbama za financijske nepravilnosti, prijevare, davanje mita, pranje novca, korupciju ili kršenje međunarodnih sankcija, ugrožena je pravna sigurnost, slijede dugotrajni sudski postupci, reputacija biva narušena, a energetska tranzicija dovedena u pitanje.
Financijske nepravilnosti
Financijske nepravilnosti povezane sa Zakonom o toplinskoj energiji mogu uključivati loše financijsko upravljanje tijekom izgradnje i eksploatacije toplinskih mreža, neadekvatno upravljanje rezervnim fondovima ili netočnu raspodjelu troškova pri izračunu „maksimalnih cijena”. Primjerice, operator mreže bez pravilne financijske politike može propustiti rezervirati dovoljno sredstava za održavanje ili zamjenu cijevi i izmjenjivača topline. Ako su modeli izračuna cijena nejasni ili obmanjujući – primjerice, kada se potrošačima prenose skriveni viškovi prihoda – to može dovesti do retroaktivnih korekcija od strane Nizozemske uprave za potrošače i tržišta (ACM) te kolektivnih tužbi potrošačkih organizacija. Općine koje dodjeljuju subvencije za projekte industrijske topline bez temeljite financijske kontrole riskiraju sankcije ili povrat sredstava. Takvi incidenti smanjuju investicijsku atraktivnost novih toplinskih mrežnih projekata, prisiljavaju ulagače na povećane postupke dubinske analize i dovode do toga da banke zahtijevaju više jamstava, što značajno usporava postupke izdavanja dozvola.
Prijevare
Prijevare u lancu opskrbe toplinskom energijom javljaju se kada tvrtke namjerno dostavljaju lažne informacije ili krivotvore certifikate kako bi ispunile zahtjeve Zakona o toplinskoj energiji ili dobile državne subvencije (SDE-shema). Primjerice, operateri postrojenja za biomasu ili geotermalna postrojenja mogli bi sustavno podcjenjivati isporučene količine topline kako bi izbjegli sankcije ili bi konzultantske tvrtke mogle manipulirati uzorcima tla i vode kako bi ubrzale izdavanje okolišnih dozvola. Prijevare mogu uključivati i lažno prijavljivanje priključaka, primjerice razdvajanjem mjernih točaka kako bi se ostalo ispod tarifnih pragova, ili registracijom izmišljenih korisnika. Inspekcijske službe poput ILT i ACM provode nasumične kontrole i revizije prijava za subvencije i izračuna tarifa. Ako se otkriju masovne prijevare, dolazi do povrata dodijeljenih sredstava, izricanja milijunskih kazni te građanskopravnih tužbi od strane potrošača. Javna indignacija koja slijedi teško narušava reputaciju sektora i često dovodi do pooštravanja zakona i povećanja nadzora.
Davanje mita
Davanje mita u projektima opskrbe toplinskom energijom događa se kada službenici, općinski voditelji projekata ili vanjski konzultanti primaju novac ili druge koristi u zamjenu za povoljne odluke o građevinskim dozvolama ili tarifnim iznimkama u okviru Zakona o toplinskoj energiji. To može uključivati izravna plaćanja, fiktivne konzultantske naknade ili prikrivanje kroz legalne fakture. Na primjer, građevinski poduzetnik mogao bi fakturirati „savjetovanje” koje u stvarnosti predstavlja mito za brzo odobrenje infrastrukture za industrijsku toplinu. Ako se otkrije davanje mita, dozvole i subvencije postaju ništavne, pokreću se kazneni postupci protiv uključenih službenika, a pravna valjanost projekata dolazi u pitanje. Posljedični sudski postupci mogu trajati godinama, paralizirajući ne samo predmetni projekt već i srodne projekte u regiji te stvarajući trajno nepovjerenje između privatnih aktera i javne uprave.
Pranje novca
Pranje novca u lancu opskrbe toplinskom energijom može se dogoditi kada kriminalne mreže koriste ulaganja u toplinske mreže ili postrojenja preko paravan kompanija kako bi legalizirale ilegalna sredstva. To se može ostvariti putem umjetno napuhanih cijena instalacijskih radova ili krivotvorenih potvrda o isporuci. Općine ili regije koje, vođene željom za smanjenjem emisija, ne provode dostatnu provjeru financijskih konstrukcija, mogu nesvjesno omogućiti pranje novca. Kad Financial Intelligence Unit (FIU-NL) ili porezna inspekcija (FIOD) otkriju sumnjive transakcije, bankovni računi bivaju blokirani, subvencije – uključujući EU potpore – povučene, a dozvole mogu biti opozvane. Uključene tvrtke moraju restrukturirati financiranje, prijevremeno vraćati zajmove i riskiraju stečaj, što može dovesti do prekida opskrbe toplinskom energijom i značajnih socijalnih i ekoloških posljedica.
Sistemska korupcija
Sistemska korupcija povezana sa Zakonom o toplinskoj energiji javlja se kada su upravne odluke sustavno pod utjecajem privatnih ili osobnih interesa. Primjerice, kada općina dodjeljuje projekte opskrbe toplinskom energijom tvrtkama koje doniraju političkim strankama, ili kada službenik nadzornog tijela istovremeno radi za konzultantsku tvrtku ili operatera toplinske mreže. Takvi sukobi interesa narušavaju tržišno natjecanje i povjerenje javnosti. Visokoprofilni slučajevi često rezultiraju parlamentarnim istragama, izglasavanjem nepovjerenja lokalnim vlastima i revizijama pravila za javne natječaje za projekte toplinske energije. Tvrtke koje se okoriste takvim praksama riskiraju raskid ugovora, što izaziva val građanskopravnih i upravnih postupaka te ozbiljno šteti ugledu i privatnih i javnih aktera.
Kršenje međunarodnih sankcija
U lancu opskrbe toplinskom energijom može doći do kršenja međunarodnih sankcija upotrebom komponenti – kao što su toplinske pumpe, izolacijski materijali za cijevi ili turbine – koje dolaze od dobavljača pod sankcijama, ili dopuštanjem ulaska investitora iz sankcioniranih zemalja u projekte. Kršenje sankcija UN-a ili EU-a rezultira povlačenjem dozvola za uvoz i izvoz, zamrzavanjem imovine i novčanim kaznama koje izriče Ministarstvo financija. Europske subvencije (SDE) također mogu biti povučene ako se koriste zabranjene tehnologije ili opskrbni lanci. Takve povrede štete ne samo dotičnom projektu, već i međunarodnom investicijskom ugledu Nizozemske te mogu izazvati diplomatske napetosti i ograničiti međunarodnu suradnju na projektima i istraživanjima.
