Pandemija COVID-19 imala je dubok utjecaj na društvo i gospodarstvo na globalnoj razini. Za mnoge tvrtke i druge entitete, pandemija je donijela neočekivane izazove, uključujući privremeno zaustavljanje aktivnosti, poremećaje u opskrbnom lancu i potrebu za prilagodbom poslovnih modela novoj stvarnosti zaključavanja i restriktivnih mjera. Ugovorno pravo bilo je pod velikim pritiskom jer su mjere povezane s koronavirusom stvorile nepredviđene okolnosti koje su otežale izvršenje mnogih postojećih ugovora. Strane koje su imale obveze prema drugoj strani često nisu mogle ispuniti dogovorene uvjete zbog vladinih mjera kao što su zaključavanja, ograničenja putovanja ili zdravstvene mjere. To je dovelo do niza pravnih pitanja, poput potrebe za revizijom, prilagodbom ili raskidom ugovora zbog nepredviđenih okolnosti izazvanih pandemijom. Rezultat toga bio je sve veći poziv na ponovno pregovaranje ugovora, gdje su tvrtke pokušavale ublažiti posljedice pandemije postavljanjem novih uvjeta koji su im omogućili da nastave poslovanje u teškim vremenima. Ovo ponovno pregovaranje dodatno je otežala pravna nesigurnost, jer nije uvijek bilo jasno kako pravni okvir pristupa nepredvidivosti pandemije i njezinim posljedicama na izvršenje ugovornih obveza.
Osim toga, ugovorno pravo suočilo se s izazovom je li moguće pozvati se na klauzulu o višoj sili (force majeure) u mnogim slučajevima. Klauzule o višoj sili često su se pozivale na tvrtke koje nisu mogle ispuniti svoje obveze zbog izravnih ili neizravnih posljedica pandemije. Međutim, pitanje nije uvijek bilo jasno: je li sama pandemija spadala pod pojam „više sile“, ili se radilo o situaciji u kojoj posljedice pandemije nisu bile obuhvaćene specifičnim uvjetima klauzule? Tumačenje takvih klauzula variralo je ovisno o pravnom kontekstu i specifičnim odredbama u ugovoru, što je dovelo do raznih pravnih sporova. Mnoge strane našle su se u situaciji u kojoj su morale revidirati i prilagoditi svoje ugovore, pri čemu su se uzimali u obzir ne samo pravni, već i komercijalni aspekti. To je rezultiralo razdobljem nesigurnosti, tijekom kojeg su tvrtke morale navigirati kroz pravno nejasnu situaciju, s naglaskom na fleksibilnost i pronalaženje održivih rješenja koja su bila prihvatljiva i s pravnog i s komercijalnog aspekta.
a. Viša sila
Klauzula više sile ključna je odredba u mnogim ugovorima, osmišljena kako bi zaštitila strane od nepredviđenih okolnosti izvan njihove kontrole, koje onemogućuju ili izuzetno otežavaju ispunjenje njihovih ugovornih obveza. Načelo više sile temelji se na ideji da se ugovorna strana, kada se suoči s okolnostima koje nisu mogle biti razumno predviđene i koje sprječavaju ili značajno otežavaju ispunjenje ugovora, može privremeno ili trajno osloboditi svojih obveza bez da se smatra odgovornom za neispunjenje. Međutim, pandemija COVID-19 postavila je brojna pitanja o dosegu i primjeni više sile, posebno zbog izuzetne i globalne prirode situacije.
Pitanje može li se pandemija smatrati slučajem više sile uvelike ovisi o konkretnom tekstu klauzule o višoj sili u ugovoru. Mnogi ugovori općenito spominju nepredviđene okolnosti, poput prirodnih katastrofa, ratova ili političke nestabilnosti, ali pandemije nisu uvijek izričito uključene. To je dovelo do pravne rasprave o tome može li se pandemija COVID-19 smatrati situacijom više sile, posebno ako ugovor ne spominje izričito pandemije ili zdravstvene krize. U nekim su slučajevima sudovi priznali da pandemija može predstavljati slučaj više sile, s obzirom na to da je riječ o izuzetnom događaju koji je nedvojbeno otežao ispunjenje mnogih ugovora. Ovo je osobito važno za ugovore koji uključuju fizičku isporuku ili prisutnost ljudi, poput ugovora o nekretninama, organizaciji događaja ili proizvodnji i distribuciji robe.
Primjena više sile također ovisi o lokalnom zakonodavstvu i jurisdikciji u kojoj je ugovor na snazi. U nekim jurisdikcijama postoji široko prihvaćena definicija više sile, koja omogućuje široku interpretaciju izvanrednih situacija poput pandemija. Međutim, druge jurisdikcije postavljaju strože kriterije. U Francuskoj se, primjerice, viša sila općenito definira kao situacija u kojoj ugovorna strana ne može ispuniti svoje obveze zbog okolnosti izvan njezine kontrole. Pandemija bi mogla odgovarati ovoj definiciji, pod uvjetom da ugovor ne sadrži posebne iznimke vezane uz zdravstvene krize. No, to ne znači automatski da svaka strana pogođena posljedicama COVID-19 može pozvati se na višu silu; potrebno je dokazati da je pandemija zaista onemogućila ispunjenje ugovora.
Osim toga, važno je razumjeti specifične uvjete potrebne za uspješno pozivanje na višu silu. U većini slučajeva, stranke koje se na nju pozivaju moraju dokazati da razumno nisu mogle ispuniti svoje obveze te da je događaj više sile značajno utjecao na ispunjenje ugovora. To znači da tvrtke pogođene pandemijom moraju moći dokazati da su lockdowni, ograničenja putovanja ili privremena zatvaranja proizvodnih i distribucijskih lokacija spriječili ispunjenje njihovih obveza. Stoga je ključno da ugovorne strane detaljno dokumentiraju kako je pandemija utjecala na njihovu sposobnost ispunjenja ugovora i koje su konkretne mjere poduzele kako bi ublažile učinke.
Tumačenje više sile također ovisi o stupnju predvidljivosti događaja. Mnogi ugovori ograničavaju višu silu na nepredvidive događaje koji nisu mogli biti predviđeni u trenutku sklapanja ugovora. Iako je COVID-19 u početku bio smatran nepredvidivim događajem, postalo je sve jasnije da pandemije i slične zdravstvene krize predstavljaju potencijalni rizik u budućnosti. To postavlja pitanje hoće li se pandemija i dalje moći smatrati slučajem više sile u budućnosti, s obzirom na to da je svijest o takvim rizicima povećana, a organizacije poput Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) već izdaju upozorenja unaprijed.
Osim toga, ugovorni dogovori među strankama igraju ključnu ulogu. U nekim ugovorima, strane su možda izričito predvidjele koji se događaji smatraju višom silom, a koji ne, te su mogle izuzeti pandemije ili zdravstvene krize iz te definicije. To znači da su strane možda unaprijed dogovorile da se pandemija neće smatrati opravdanjem za višu silu, što može stvoriti pravne komplikacije ako jedna strana pokuša iskoristiti ovu klauzulu zbog COVID-19. Taj faktor naglašava važnost pažljivih ugovornih pregovora, u kojima strane pokušavaju predvidjeti buduće događaje koji bi mogli utjecati na njihovu sposobnost ispunjenja ugovora.
Primjena više sile također može utjecati na međusobne obveze stranaka. Može se dogoditi da se jedna strana pozove na višu silu i privremeno obustavi svoje obveze, dok druga strana i dalje mora ispuniti određene radnje, poput obavještavanja druge strane o kašnjenjima ili pružanja dokumentacije koja opravdava višu silu. Neki ugovori sadrže posebne odredbe o trajanju više sile ili zahtijevaju da stranke ostanu u kontaktu tijekom tog razdoblja kako bi raspravile alternativna rješenja, poput pregovora o izmjeni ugovornih uvjeta ili pronalaska drugih načina ispunjenja dogovora.
Na kraju, pitanje više sile može biti povezano s razumljivošću ugovornih uvjeta. U slučajevima kada viša sila nije izričito regulirana, sud može odlučiti je li razumno prihvatiti višu silu u kontekstu pandemije. To može dovesti do šire interpretacije klauzule više sile od one koja je prvotno bila predviđena, posebno prilikom ocjene je li situacija uzrokovana COVID-19 doista bila izvan kontrole ugovorne strane.
Zaključno, pozivanje na višu silu zbog pandemije COVID-19 složeno je pravno pitanje koje ovisi o konkretnim uvjetima ugovora, zakonodavstvu nadležne jurisdikcije i činjeničnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Ugovorne strane trebale bi pažljivo analizirati ugovorne odredbe, detaljno dokumentirati svoju situaciju i potražiti pravni savjet kako bi razumjele mogu li se i na koji način pozvati na višu silu te kakve će posljedice to imati na njihove ugovorne obveze.
b. Ponovno pregovaranje ugovora
Pandemija COVID-19 imala je neosporan utjecaj na ugovorne odnose širom svijeta, pri čemu su mnoge tvrtke i pojedinci suočeni s nepredvidivim okolnostima koje su utjecale na njihovu sposobnost ispunjavanja ugovornih obveza. U mnogim slučajevima, strane su bile prisiljene ponovno pregovarati uvjete svojih ugovora kako bi se prilagodile novoj ekonomskoj stvarnosti. Pravna pitanja koja proizlaze iz ponovnog pregovaranja ugovora su složena i obuhvaćaju kako praktične tako i pravne aspekte povezane s prilagodbom postojećih ugovora. Ponovno pregovaranje može se smatrati načinom za osiguranje održivosti ugovora, istovremeno štiteći interese obje strane u kriznim vremenima. Međutim, to dovodi do niza važnih pravnih razmatranja.
Prvo, ključno je razumjeti kada je ponovno pregovaranje opravdano i na kojoj pravnoj osnovi može doći do njega. Tijekom pandemije COVID-19, mnoge strane, osobito u sektorima maloprodaje, ugostiteljstva i zračnog prijevoza, pozvale su se na nepredviđene okolnosti kako bi započele ponovno pregovaranje svojih ugovora. To se može odnositi na uvjete dostave, načine plačanja ili uvjete za ispunjenje ugovornih obveza. Pravna osnova za ovakvo ponovno pregovaranje ovisi o specifičnim uvjetima ugovora. Neki ugovori sadrže klauzule koje izričito dopuštaju ponovno pregovaranje u slučaju nepredviđenih događaja, dok drugi ne nude tu fleksibilnost. U tom slučaju, strane se mogu pozvati na višu silu, što bi moglo omogućiti privremeno ili trajno obustavljanje njihovih ugovornih obveza. Međutim, u praksi to često dovodi strane u pokušaj modificiranja uvjeta kako bi se izbjegli sukobi, iako u ugovoru nije izričito predviđena klauzula za ponovno pregovaranje.
Jedna od glavnih pravnih teškoća u ponovnom pregovaranju ugovora odnosi se na pitanje razmjernosti i pravičnosti. Često jedna strana pokušava poboljšati svoju poziciju modificirajući uvjete ugovora, što može dovesti do pravnih sukoba oko toga što se smatra razmjernom promjenom. Kada jedna strana poziva na pandemiju kao razlog za ponovno pregovaranje, druga strana može tvrditi da su predložene promjene neopravdane i proturječe izvornom cilju ugovora. Ovo dovodi u pitanje do koje mjere ugovori mogu biti fleksibilni i kada se modifikacija može smatrati kršenjem samog ugovora. Pravna pitanja u ovoj situaciji obično se ocjenjuju temeljem načela dobre vjere i razmjernosti, koji su ključni u ugovornom pravu. Sud može odlučiti da ponovno pregovaranje nije razmjerno ako ne postoji jasan i objektivan razlog za promjenu, poput posljedica pandemije koje su izvan kontrole obje strane.
Također, važno je razumjeti da ponovno pregovaranje uglavnom nije jednostran proces, već bilateralna pregovaranja u kojima obje strane moraju procijeniti svoje pozicije i interese. To čini ponovno pregovaranje posebno ovisnim o pregovorima i kompromisima. Međutim, proces može biti složen, osobito kada su interesi stranaka različiti. Tvrtke pogođene financijski zbog pandemije mogu pokušati smanjiti svoje obveze, tražeći, na primjer, odgodu plaćanja ili smanjenje cijena dobara ili usluga koje pružaju. S druge strane, strana koja pruža dobra ili usluge može inzistirati na održavanju izvornog uvjeta, osobito ako su ekonomske posljedice pandemije manje ozbiljne za nju ili ako ima obveze prema trećim stranama. Ravnoteža interesa stranaka može učiniti proces ponovnog pregovaranja posebno teškim, što često zahtijeva vrijeme i pažljive pregovore kako bi se postiglo prihvatljivo rješenje.
Drugi pravni problem vezan uz ponovno pregovaranje ugovora u kriznim vremenima poput pandemije COVID-19 odnosi se na pitanje hoće li strane ili neće postići dogovor o novim uvjetima ugovora i kako će te promjene biti pravno obvezujuće. Ovo otvara pitanje valjanosti i izvršnosti izmijenjenih ugovora. Nije neuobičajeno da tijekom pregovora strane pišu privremene ugovore ili pisma namjere kako bi formalizirali postignute dogovore. Međutim, takvi privremeni dokumenti nisu nužno pravno obvezujući, osim ako se ne pretvore u formalne ugovore i ne potpišu od strane svih uključenih. Stoga je ključno da strane osiguraju da izmijenjeni uvjeti budu ispravno i jasno dokumentirani kako bi se izbjegle pravne komplikacije. Bitno je da proces ponovnog pregovaranja bude pažljivo zabilježen te da strane formaliziraju svoj dogovor o izmjenama ugovora.
Za tvrtke koje se nalaze u fazi ponovnog pregovaranja, također je važno konzultirati se s odvjetnicima kako bi osigurali da novi uvjeti ugovora udovoljavaju važećem zakonodavstvu te da interesi tvrtke nisu neopravdano ugroženi. Pravna pomoć ključna je za procjenu izvedivosti predloženih promjena i osiguranje da se prate odgovarajući postupci kako bi se izbjegli pravni sukobi. Pravnici mogu pomoći u razmatranju stvarnih promjena koje se predlažu, sprječavanju nejasnoća u izmjenama i osiguravanju poštivanja primjenjivog zakonodavstva na svaki tip ugovora.
Također, treba uzeti u obzir mogući utjecaj ponovnog pregovaranja na buduće odnose među stranama. Ugovori se obično smatraju dugoročnim poslovnim odnosima, a ponovno pregovaranje uvjeta može biti osjetljiva tema koja utječe na povjerenje i suradnju među stranama. Uspješno ponovno pregovaranje može ojačati poslovne odnose ako je proces transparentan i pravedan. S druge strane, ponovno pregovaranje može izazvati napetosti i sukobe ako se promjene percipiraju kao nerazumne ili kao pokušaj iskorištavanja situacije. Stoga je važno da proces ponovnog pregovaranja ne bude ocijenjen samo s pravnog stajališta, već i sa strateške i odnose između strana jer rezultat može imati velik utjecaj na buduću suradnju među stranama.
Na kraju, pravni i ekonomski kontekst imaju ključnu ulogu u ponovnom pregovaranju. Dok se neke tvrtke vide prisiljene učiniti ustupke kako bi osigurale svoju opstojnost, druge će nastojati zaštititi svoju poziciju pregovarajući uvjete koji štite njihove interese, čak i ako to uključuje strože uvjete ili pravne sukobe. Ponovno pregovaranje ugovora u kriznim vremenima, poput pandemije COVID-19, stoga predstavlja ne samo pravni izazov, već i poslovni i strateški zadatak koji treba pažljivo razmotriti kako bi se osigurala pravna valjanost i opstojnost tvrtke.
c. Naknada štete i Kompenzacija
Financijski utjecaj pandemije COVID-19 imao je ogromne posljedice na tvrtke i druge subjekte diljem svijeta, što je dovelo do niza pravnih pitanja u vezi s naknadom štete i kompenzacijom. Tvrtke pogođene pandemijom suočile su se s gubitkom prihoda, kršenjem ugovora, povećanjem troškova, prekidima u svojim lancima opskrbe i mnogim drugim izazovima. U mnogim slučajevima, strane su se našle u pravnim sporovima o tome tko je odgovoran za pretrpljenu štetu i treba li i u kojem opsegu osigurati kompenzaciju za posljedice pandemije. Utvrđivanje naknade štete i traženje kompenzacije u ovom kontekstu nosi pravne i praktične komplikacije, osobito uzimajući u obzir brze promjene u ekonomskoj situaciji i nesigurnost uzrokovanu pandemijom.
Prvo, pitanje naknade štete u kontekstu pandemije COVID-19 izaziva pravnu složenost jer je često teško precizno odrediti tko je odgovoran za štetu koja je nastala. Naknada štete može proizaći iz različitih faktora, poput neosnovanog raskida ugovora, nemogućnosti ispunjavanja uvjeta isporuke, gubitka prihoda zbog obveznog zatvaranja ili smanjenja potražnje za proizvodima i uslugama, pa čak i dodatnih troškova koje su tvrtke morale podnijeti kako bi se prilagodile novim zdravstvenim i sigurnosnim standardima. Ključno pitanje u mnogim od tih slučajeva je tko je odgovoran za gubitak ili štetu koju je tvrtka pretrpjela. To ovisi ne samo o specifičnim ugovornim obvezama između uključenih strana, već i o tome je li šteta može biti pripisana događaju koji se kvalificira kao specifičan pravni temelj, poput više sile (force majeure) ili nepredviđenih okolnosti.
Naknada štete i kompenzacija u kontekstu pandemije često ovise o tumačenju klauzula o višoj sili uključenih u ugovore. U mnogim slučajevima, strane su se pozivale na koncept više sile kada nisu mogle ispuniti svoje obveze zbog nepredviđene situacije izazvane pandemijom. Postavlja se pitanje hoće li pandemija COVID-19 biti obuhvaćena tipičnom klauzulom više sile i hoće li strana biti izuzeta od obveze plaćanja naknade štete. Međutim, pandemija se nije odnosila samo na kašnjenja ili prekide u ispunjavanju ugovora, već je također uzrokovala šire ekonomske poremećaje koji su teško kvantificirati. Na primjer, tvrtke koje nisu mogle ispuniti svoje ugovorne obveze zbog blokada ili zatvaranja granica mogu se pozvati na višu silu, ali u slučajevima gdje ne postoji eksplicitna klauzula o višoj sili, one i dalje mogu biti odgovorne za nastalu štetu. Na sudovima je da utvrde predstavlja li pandemija situaciju nepredviđenih okolnosti koja opravdava naknadu štete ili je šteta unutar rizika koji su strane predvidjele u ugovoru.
Osim toga, pitanje je do koje mjere naknada štete može biti ograničena načelima razmjernosti i pravičnosti. U mnogim slučajevima, pogođena strana može zatražiti naknadu štete na temelju gubitaka koje je pretrpjela zbog pandemije. To može varirati od gubitka prihoda do troškova koji su bili potrebni za prilagodbu poslovanja novim okolnostima. Međutim, utvrđivanje opsega štete često nije jednostavan proces. Može biti potrebno provesti složene proračune kako bi se utvrdilo koji su troškovi izravno povezani s pandemijom, a koji su proizašli iz postojećih poslovnih uvjeta. Pravnički gledano, zahtjevi za naknadu štete moraju uvijek biti proporcionalni stvarnoj šteti koja je pretrpjela. To znači da tvrtke koje traže naknadu štete često moraju podnijeti detaljne dokaze i financijska izvješća kako bi potkrijepile štetu prouzročenu pandemijom.
Potraživanje naknade štete također može biti komplicirano kada je uključeno više strana, kao što su dobavljači, kupci ili partneri, te postoje različiti ugovori i odnosi koji mogu utjecati na odgovornost. To može dovesti do složenih pravnih postupaka u kojima je uključeno više stranaka, što može dovesti do odgode u rješavanju zahtjeva za naknadu štete. U situacijama u kojima tvrtke istovremeno imaju više pravnih sporova u vezi s naknadom štete, ključno je pribaviti odgovarajući pravni savjet kako bi se osiguralo da se zahtjevi pravilno predstavljaju i brane. Također može biti potrebno razmotriti alternativne metode rješavanja sporova, kao što su medijacija ili arbitraža, osobito kada se radi o dugim i skupim suđenjima koja mogu dodatno pogoršati odnose među uključenim stranama.
Također, tvrtke i organizacije mogu se naći u situacijama u kojima naknada štete ne odnosi se samo na materijalnu štetu, već i na nematerijalnu štetu, poput oštećenja reputacije ili gubitka vrijednosti brenda. Pandemija je prisilila mnoge tvrtke da privremeno obustave svoje poslovanje ili se prilagode novim tržišnim uvjetima, što je ponekad dovelo do štete na njihovoj imidž. Naknada štete zbog oštećenja reputacije može biti teško kvantificirati jer ovisi o neizravnim faktorima kao što su percepcija kupaca i medijska pozornost. Ipak, u nekim slučajevima, tvrtke mogu tražiti naknadu za gubitak kupaca ili vrijednosti brenda, posebno ako postoji konkretan dokaz da je pandemija umanjila povjerenje u njihove proizvode ili usluge. Pravnički proces za potraživanje takve naknade može varirati ovisno o jurisdikciji, no tvrtke mogu pokušati poduprijeti svoje zahtjeve tržišnim istraživanjima, povratnim informacijama kupaca i drugim relevantnim podacima.
Na kraju, iako naknada štete i kompenzacija predstavljaju ključne aspekte pravne obrade posljedica pandemije, tvrtke ne bi smjele gledati samo na pravni postupak, već i na strateške implikacije svojih zahtjeva za naknadom štete. Podnošenje zahtjeva za naknadu štete može, ako nije pravilno upravljano, dovesti do dugotrajnih pravnih sporova koji mogu negativno utjecati na poslovne odnose i financijsku stabilnost uključenih strana. Ključno je pažljivo razmotriti je li u najboljem interesu tvrtke nastaviti pravnu borbu za naknadu štete ili je mudrije tražiti alternativna rješenja. Pravna pomoć i strateško planiranje od velike su važnosti jer loše upravljan zahtjev za naknadu štete može imati financijske i poslovne posljedice za budućnost organizacije.
