Digitalizacija pravnih procesa dovela je u posljednjim godinama do pojave smart contracts (pametnih ugovora), koji koriste blockchain tehnologiju za automatsko izvršavanje ugovornih obveza bez ljudske intervencije. Ovi ugovori programirani su s posebnim uvjetima koji su izravno ugrađeni u kod, tako da, čim ti uvjeti budu ispunjeni, izvršenje ugovora nastupa automatski i nepovratno. To donosi značajne prednosti, poput povećane učinkovitosti, jer se eliminira dugotrajan i skup ručni proces upravljanja i izvršavanja ugovora. Osim toga, povećava se transparentnost, jer su svi podaci o transakcijama transparentno i nepromjenjivo pohranjeni na blockchainu, čime se smanjuje rizik od prijevara ili zloupotrebe informacija. Korištenje smart contracts može pomoći tvrtkama da smanje svoje operativne troškove i ubrzaju brzinu transakcija, što je osobito važno u financijskom sektoru i u opskrbnom lancu. Oslanjanje na decentraliziranu tehnologiju omogućuje izvršenje ugovora bez potrebe za središnjom autoritetom ili posrednikom, čime se u nekim slučajevima značajno smanjuje pravna i administrativna opterećenja.
Međutim, unatoč prednostima koje nude smart contracts, oni donose značajne pravne i praktične izazove. Ključno pitanje je jesu li smart contracts, koji se potpuno temelje na kodu, pravno izvršni na isti način kao tradicionalni ugovori koji se upravljaju ljudskom intervencijom i pravnim procesima. Za razliku od tradicionalnih ugovora, koji često zahtijevaju pravnu dokumentaciju i tumačenje, smart contract temelji se na skupu pravila i algoritama koji možda neće uvijek moći razumjeti složenost ljudskih namjera i pravnih nijansi. To može dovesti do konflikata kada izvršenje ugovora odstupa od onoga što su strane prvotno namjeravale, na primjer, ako kod sadrži pogreške ili ako su uvjeti u kodu nejasni ili nepotpuni. Osim toga, pravni okvir oko smart contracts još uvijek se razvija, a pitanje je do koje mjere su smart contracts prepoznati i provedeni zakonom u različitim jurisdikcijama. Različite zemlje usvajaju različite pristupe u pogledu pravne valjanosti i izvršenja smart contracts, što može izložiti tvrtke koje posluju međunarodno pravnoj nesigurnosti i rizicima. To stvara potrebu za jasnije definiranim zakonima i regulativama kako bi tvrtke mogle koristiti ovu tehnologiju s povjerenjem.
a. Pravna provedivost
Jedno od najvećih pravnih pitanja koja se pojavljuju s pametnim ugovorima odnosi se na provedivost tih digitalnih ugovora. Pametni ugovori dizajnirani su tako da se automatski izvrše čim su ispunjeni unaprijed definirani uvjeti, a funkcioniraju na temelju unaprijed napisanog koda, umjesto ljudskih radnji. Ovo postavlja pitanje mogu li pametni ugovori biti pravno provedivi na isti način kao i tradicionalni ugovori. Tradicionalni ugovori obično se upravljaju i nadgledaju od strane ljudi koji imaju duboko razumijevanje konteksta ugovora i međusobnih obveza. Za razliku od tradicionalnih ugovora, koji se mogu interpretirati i prilagoditi od strane pravnih stručnjaka u slučaju nesigurnosti, pametni ugovor je u principu krut jer njegova provedba ovisi isključivo o kodu koji je u njemu napisan.
Pitanje koje se postavlja jest mogu li pametni ugovori u očima zakona biti izjednačeni s tradicionalnim ugovorima. U mnogim pravnim sustavima još uvijek postoji određena nesigurnost u vezi s pravnim statusom pametnih ugovora. U nekim zemljama oni su već priznati, dok se u drugim pravnim sustavima još uvijek traži odgovarajući zakonodavni i pravni pristup tim digitalnim ugovorima. Ovo ima implikacije na provedivost pametnih ugovora u pravnim sporovima. Može li se, na primjer, pametni ugovor koristiti kao dokaz u sudskom postupku, i ako da, kako će se provoditi njegova provedba? Kako će se riješiti spor ako se izvršenje ugovora dogodilo automatski, bez da su stranke izričito izrazile svoju volju, na primjer, u slučaju nesporazuma ili tehničke pogreške?
Drugi važan aspekt pravne provedivosti je pitanje omogućuju li pametni ugovori strankama da provedu svoja prava u slučaju da se pojavi problem. U slučaju tradicionalnog ugovora, stranka obično može podnijeti tužbu ili koristiti alternativne mehanizme za rješavanje sporova kako bi osigurala provedbu ugovora. U slučaju pametnih ugovora, pravna provedivost može varirati ovisno o složenosti koda i interpretaciji temeljnih uvjeta. U slučaju sukoba oko provedbe, može nastati potreba za pravnom intervencijom, a pitanje je može li sud ili drugo nadležno tijelo interpretirati ugovor na način koji odražava izvorne namjere stranaka.
Problematičnost pravne provedivosti pametnih ugovora dodatno je otežana činjenicom da kod često pišu ljudi koji možda nisu potpuno svjesni pravnih implikacija svojih odluka. Pogreške u kodiranju mogu nenamjerno dovesti do provedbe koja ne odgovara namjeri stranaka. To može biti problematično ako jedna stranka očekuje određeni ishod, ali provedba ugovora ne rezultira željenim ishodom. U tom slučaju postavlja se pitanje mogu li se tehničke pogreške u kodu ispraviti i kako se te ispravke trebaju tretirati u pravnom kontekstu. Nedostatak ljudske intervencije otežava rješavanje takvih pogrešaka, osobito ako ne postoje jasne smjernice za ispravljanje tih problema u pravnom kontekstu.
Jedno važno pravno pitanje koje se postavlja jest je li sustav pametnih ugovora dovoljno fleksibilan da adekvatno obraditi dinamiku komercijalnih ugovora i široku paletu situacija koje se mogu pojaviti. Dok tradicionalni ugovori često omogućuju pregovaranje i interpretaciju, pametni ugovori ograničavaju stranke na ono što je doslovno zapisano u kodu. To se može smatrati prednošću za neka poduzeća jer smanjuje troškove pravnih sporova i ubrzava provedbu, ali za druga poduzeća to može biti prepreka jer ograničava mogućnost prilagodbe situacijama na fleksibilan način.
S pravnog stajališta, stoga je od ključne važnosti da se pri korištenju pametnih ugovora donesu jasni dogovori o provedivosti, na primjer, kombiniranjem pametnih ugovora s tradicionalnim pravnim mehanizmima, kao što su arbitraža ili medijacija, kako bi se riješavali sporovi. U nekim slučajevima, možda će biti potrebno uključiti pravnu klauzulu koja opisuje postupak za ispravljanje pogrešaka u provedbi pametnog ugovora, kao i ulogu uključenih stranaka u rješavanje tih problema.
Stoga, pravna provedivost pametnih ugovora predstavlja složeno pitanje, u kojem i tehnički i pravni aspekti igraju ključnu ulogu. Bitno je da stranke koje koriste pametne ugovore budu dobro informirane o implikacijama njihovog korištenja i da potraže savjet pravnih stručnjaka koji razumiju rizike ove nove tehnologije i mogu im pomoći u navigaciji kroz pravne izazove koji s tim dolaze.
b. Tumačenje uvjeta
Tumačenje uvjeta u pametnim ugovorima jedno je od najsloženijih i pravno najizazovnijih aspekata ove tehnologije. U tradicionalnim ugovorima često se koriste pisani tekstovi koje strane mogu interpretirati i mijenjati kako bi riješile nesigurnosti. Osim toga, ugovori se često mogu razjasniti putem pravne intervencije, gdje se, na primjer, namjera stranaka razjašnjava svjedočanstvima, dokumentacijom ili dodatnim izjavama. Pametni ugovori, s druge strane, temelje se na blockchain tehnologiji, gdje se uvjeti i obveze bilježe u obliku koda. Ovaj kod automatski izvršava dogovore kada su unaprijed definirani uvjeti ispunjeni. Kao rezultat toga, tumačenje uvjeta može biti znatno teže, posebno kada kod ne odgovara izvornoj namjeri stranaka ugovora ili kada postoje pogreške u kodu.
Prvi problem u tumačenju pametnih ugovora odnosi se na precizno prevođenje pravnih namjera stranaka u ugovoru u kod. Tradicionalni ugovori često mogu sadržavati nejasne ili otvorene norme koje omogućuju pregovaranje i tumačenje u budućnosti, ali pametni ugovori obično su kruti. Kod točno bilježi uvjete i izvršava ih, ostavljajući malo prostora za tumačenje ili prilagodbu u slučaju nesigurnosti. To znači da način na koji su uvjeti programirani u kodu određuje izvršenje ugovora, bez ljudske intervencije za razjašnjenje što je bilo zamišljeno prilikom sastavljanja ugovora. Na primjer, ako pametni ugovor propisuje da se plaćanje izvrši kada je određena količina robe isporučena, kod mora točno definirati što “roba” znači, koliko točno mora biti isporučeno i kako će se ta isporuka verificirati. Strane u ugovoru moraju biti izuzetno detaljne u svojoj kodiranju kako bi spriječile nesporazume, što je u tradicionalnim ugovorima često lakše riješiti pregovorima ili pravnim postupcima.
Osim toga, pitanje kako se nositi s tehničkim pogreškama u kodu predstavlja važnu točku u tumačenju pametnih ugovora. Kod je, po definiciji, sklon pogreškama, a ako neki dio koda nije dobro napisan, to može dovesti do pogrešnog izvršenja ugovora. Na primjer, ako kod sadrži pogrešan izračun ili ako postoji nesporazum u vezi s logikom uvjeta, to može dovesti do kršenja ugovora. U takvim slučajevima postavlja se pitanje kako ispraviti pogrešku. U tradicionalnom ugovoru to bi se relativno lako moglo riješiti pravnim preformuliranjem ili izmjenom uvjeta ugovora putem pregovora, ali u pametnom ugovoru kod se izvršava točno kako je napisan, bez prostora za tumačenje ili izmjene od strane stranaka ugovora, osim ako postoji tehnička stručnost i sredstva za ponovno pisanje koda. To može dovesti do situacije u kojoj izvršenje ugovora ne odražava namjere stranaka, bez pravne mogućnosti da se ta pogreška brzo ispravi.
Dodatno, tumačenje uvjeta u pametnim ugovorima može biti otežano interakcijom između različitih blockchain platformi. Pametni ugovori često su ovisni o platformi i tehnologiji, što znači da isti ugovori mogu dati različite rezultate, ovisno o blockchain okruženju u kojem su implementirani. Različiti blockchaini mogu koristiti različite programske jezike, imati različite standarde za izvršenje ugovora i nuditi različite mehanizme za verifikaciju transakcija. To može dovesti do konflikata između programiranih uvjeta i načina na koji se ti uvjeti zapravo izvršavaju, posebno ako ne postoji jedinstveni standard za pametne ugovore.
Drugi važan problem u tumačenju pametnih ugovora je rizik od pravnih nesigurnosti koje tehnologija sama ne može riješiti. U tradicionalnim ugovorima strane mogu razjasniti što je bilo zamišljeno s nejasnim ili nejasno formuliranim odredbama putem pravnih postupaka ili medijacije. Međutim, pametni ugovori, koji rade na unaprijed određenoj logici i pravilima, ne mogu automatski razumjeti širi kontekst ljudskih odnosa i suptilne nijanse koje ugovor može sadržavati. Na primjer, ako ugovor kaže da “plaćanje će biti izvršeno prilikom primitka robe”, ali nastane spor oko toga što točno znači “primitak” (na primjer, trenutak kada su robe fizički primljene ili kada se isporuka smatra završenom), u tradicionalnom okruženju ovo pitanje moglo bi se lako razjasniti putem pregovora ili pravnih postupaka, ali pametni ugovor može djelovati samo na temelju strogih uvjeta navedenih u kodu, bez uzimanja u obzir nesigurnosti koje se mogu pojaviti u stvarnosti.
U prisutnosti takvih nesigurnosti, od presudne je važnosti da pisci pametnih ugovora budu izuzetno pažljivi u definiranju uvjeta. Korištenje nejasnih izraza ili općenito formuliranih klauzula u kodu može dovesti do nepredviđenih situacija koje otežavaju izvršenje ugovora. Rizik je da strane tek kasnije shvate da određeni važni aspekti nisu bili adekvatno kodirani, što može dovesti do pravnih ili financijskih gubitaka. Stoga, oni koji razvijaju pametne ugovore moraju duboko razumjeti pravne i tehničke aspekte ugovora i osigurati da su uvjeti i klauzule precizno i nedvosmisleno programirani.
Tumačenje pametnih ugovora, dakle, zahtijeva duboku usklađenost između pravnih stručnjaka i programera. Samo kada obje discipline učinkovito surađuju, pametan ugovor može biti napisan na način koji jamči i tehničku izvedivost i pravnu cjelovitost. To zahtijeva ne samo tehničko znanje, već i dobro razumijevanje pravnih implikacija odabrane kodifikacije. Ključno je da uvjeti ugovora budu jasno definirani i da postoje jasne smjernice za tumačenje i eventualno prilagođavanje koda u slučaju nepredviđenih okolnosti ili pogrešaka.
c. Pravna valjanost i primjenjivost
Pravna valjanost i primjenjivost pametnih ugovora predstavljaju ključna pitanja u pravnoj sferi jer priznanje i prihvaćanje tih digitalnih ugovora uvelike ovise o zakonodavstvu različitih jurisdikcija. Razlike u načinu na koji zemlje priznaju pametne ugovore značajno utječu na njihovu primjenjivost i učinkovitost na međunarodnoj razini. Pametni ugovori karakteriziraju se korištenjem tehnologije blockchain, gdje su uvjeti ugovora kodificirani i automatski izvršeni kad su zadovoljeni unaprijed definirani uvjeti. Unatoč učinkovitosti i transparentnosti koju ova tehnologija nudi, pametni ugovori još uvijek se suočavaju s pravnim neizvjesnostima u mnogim zemljama jer su zakonodavci obično zaostali u razvoju odgovarajućih propisa za ovaj novi oblik ugovora.
Pravna valjanost pametnih ugovora značajno se razlikuje ovisno o pravnom sustavu svake zemlje. U nekim zemljama, poput Estonije i Švicarske, pametni ugovori već su potpuno integrirani u pravni sustav i izričito su priznati kao valjani i izvršni ugovori. U tim zemljama postoje jasni zakonski okviri koji reguliraju funkcionalnost i izvršnost pametnih ugovora. Zakonodavstvo definira uvjete pod kojima će pametan ugovor biti smatran valjanim, često pozivajući se na temeljne principe ugovornog prava, poput uzajamne suglasnosti, mogućnosti izvršenja i izostanka prisile ili prijevare. To pruža čvrstu pravnu osnovu za korištenje pametnih ugovora u tim zemljama. Pravna valjanost često je povezana s tehnologijom blockchain, jer transparentnost, integritet i neizmjenjivost podataka na blockchainu mogu služiti kao dokaz namjera stranaka i ispunjavanja uvjeta ugovora.
U drugim zemljama situacija nije toliko jasna. Mnogi pravni sustavi još nisu donijeli izričite propise koji priznaju pametne ugovore, što ih čini pravno nesigurnima. U tim slučajevima strane često moraju pribjeći općem zakonodavstvu o ugovorima koje nije izvorno bilo dizajnirano za digitalne ili automatizirane ugovore. U tim pravnim sustavima pametni ugovori možda neće biti automatski smatrani obvezujućima, posebno ako kod ne zadovoljava uvjete tradicionalnih ugovora, poput potrebe za pisanom suglasnošću ili potpisom. To može dovesti do nesigurnosti u vezi s izvršnom snagom tih ugovora i pravnih komplikacija ako dođe do spora ili sukoba. U tim slučajevima, stranka oštećena izvršenjem pametnog ugovora može pokušati dokazati da kod ne odražava pravne namjere stranaka ili da ugovor nije u skladu s lokalnim zakonodavstvom, koje izričito ne priznaje digitalne ugovore.
Pravna valjanost pametnih ugovora također ovisi o pitanju hoće li elektronički potpisi, koji se često koriste u tim ugovorima, zadovoljiti zakonske standarde koji su potrebni u određenoj zemlji. U mnogim zemljama zakonodavstvo zahtijeva da ugovori budu potpisani kako bi bili valjani, ali pitanje hoće li elektronički potpis, poput onog koji se koristi u blockchain transakcijama, moći zamijeniti fizički potpis nije uvijek jasno. Dok neke zemlje, poput Sjedinjenih Država i Europske unije, zakonski priznaju elektroničke potpise, ključno je da poduzeća koja posluju na međunarodnoj razini razumiju kako će njihovi ugovori biti tretirani u različitim jurisdikcijama u kojima posluju. To može značiti da pametan ugovor, koji je valjan u jednoj zemlji, neće nužno imati istu pravnu snagu u drugoj, što predstavlja važan faktor za poduzeća koja žele sklopiti transnacionalne ugovore.
Pitanje primjenjivosti pametnih ugovora također se proširuje na područje pravnih postupaka. U slučajevima kada dođe do spora u vezi s izvršenjem pametnog ugovora, postavlja se pitanje hoće li sudac ili nadležna vlast moći tumačiti i procijeniti kod pametnog ugovora. Pametni ugovori, koji su samoizvršni i digitalni dogovori, dizajnirani su da funkcioniraju bez intervencije treće strane. To postavlja pitanje do kojeg se stupnja zakon može baviti s takvim ugovorom, osobito kada su uvjeti postavljeni pomoću koda, a ne tradicionalnog pisanog teksta. U mnogim slučajevima, sudac ili arbitražna tijela možda neće imati tehničke vještine potrebne za potpuno razumijevanje kako pametan ugovor funkcionira, niti za rješavanje spora bez tehničke pomoći. To može otežati pristup pravnom sustavu za strane uključene u spor vezan uz pametan ugovor.
Također postoji izazov u vezi s pravnim tretmanom podataka koje upravlja pametan ugovor. Budući da pametni ugovori automatski koriste podatke s blockchaina, mogu nastati implikacije u pogledu privatnosti i sigurnosti tih podataka, osobito ako se radi o osobnim informacijama. U Europskoj uniji, na primjer, Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) regulira kako se osobni podaci trebaju prikupljati, pohranjivati i obrađivati. Pametni ugovori koji sadrže osobne podatke moraju biti u skladu s ovim propisima, što komplicira situaciju, osobito ako blockchain tehnologija ne udovoljava zahtjevima GDPR-a u pogledu zaštite podataka i pristupa. To može rezultirati pravnim komplikacijama, uključujući pitanje hoće li pametan ugovor biti u skladu s zakonskim zahtjevima zaštite podataka propisanim zakonodavstvom.
Primjenjivost pametnih ugovora na globalnoj razini postaje još složenija jer tehnologija blockchain i temelji pametnih ugovora često djeluju izvan nacionalnih granica. Iako pametan ugovor može biti implementiran na platformi koju koriste različite zemlje i pravni sustavi, pravni sustavi tih zemalja morat će se prilagoditi obliku ugovora koji možda nije u skladu s njihovim postojećim zakonodstvom. To stvara nove izazove, osobito kada dođe do međunarodnih sporova o izvršnosti ili primjenjivosti pametnog ugovora.
Na kraju, pravna valjanost i primjenjivost pametnih ugovora uvelike ovise o razvoju specifičnog zakonodavstva za digitalne ugovore i tehnologiju blockchain. Vlade će morati surađivati sa stručnjacima za tehnologiju i pravo kako bi stvorile propise i okvire koji će omogućiti rast pametnih ugovora, a da pri tome ne ugroze pravnu zaštitu stranaka uključenih u te ugovore. Jasno je da je budućnost pametnih ugovora neodvojivo povezana s razvojem zakonodavstva i da će poduzeća i odvjetnici morati biti spremni za pravne scenarije koji se stalno mijenjaju u kojima ovi ugovori djeluju.
