U Nizozemskoj, vodno pravo prvenstveno se regulira Zakonom o vodama (Waterwet), Okvirnom direktivom EU-a o vodama (WFD) te nizom općih i specifičnih propisa koji određuju pravila za korištenje, raspodjelu i kvalitetu slatke i slane vode. Lokalne vodne uprave (waterschappen), Ministarstvo infrastrukture i upravljanja vodama (Rijkswaterstaat) te pokrajine odgovorni su za izdavanje dozvola za zahvaćanje i ispuštanje vode, određivanje uvjeta koncesija i nadzor nad poštivanjem zakona. Prava na korištenje vode ključna su za sektore poput poljoprivrede, prehrambene industrije, kemijske industrije, opskrbe pitkom vodom, hortikulture i proizvodnje energije. Međutim, kada su nacionalne ili međunarodne tvrtke, njihovi rukovoditelji, stečajni upravitelji, revizori ili javne institucije optuženi za gospodarsko loše upravljanje, prijevaru, mito, pranje novca, korupciju ili kršenje međunarodnih sankcija, cijeli hidrologijski sustav ozbiljno se destabilizira: postupci odobravanja se obustavljaju, kazne i sankcije se gomilaju, a socioekonomski kontinuitet je ugrožen. U sljedećih šest odjeljaka analiziran je utjecaj svake od ovih povreda na vodno pravo u Nizozemskoj.
Gospodarsko loše upravljanje
Gospodarsko loše upravljanje od strane vodnih uprava ili nadzornih tijela može dovesti do nedostatka resursa za ključne zadatke poput nadzora i kontrole. Na primjer, ako waterschap sustavno podcjenjuje proračun za nadzor kvalitete vode, upravljanje razinama vode ili održavanje nasipa, ili ako se sredstva koriste za nepovezane projekte, izdavanje dozvola za zahvaćanje ili ispuštanje vode se odgađa. To može paralizirati opskrbu vodom za industrijsko hlađenje ili navodnjavanje u poljoprivredi, prisiliti tvrtke da traže hitne dozvole i obeshrabriti ulagače. Također, nadzor nad uvjetima ispuštanja industrijskih otpadnih voda se smanjuje, što omogućuje lakše kršenje propisa i ugrožava kvalitetu površinskih i podzemnih voda. Financijske institucije će zahtijevati veće garancije i uvesti rizik premije, što čini ulaganja u energetska postrojenja ili veće razvojne projekte neisplativima.
Prijevara
Prijevara u vezi s vodnim pravom događa se kada se podnose lažni podaci kako bi se dobile ili zadržale dozvole. Na primjer, savjetnik ili nositelj dozvole može prijaviti manju količinu zahvaćene vode nego što se zapravo koristi ili manipulirati kemijskim mjerenjima kako bi izgledala zakonito. Ako Inspekcija za okoliš i promet (ILT) ili vanjski revizor tijekom kaznene istrage ili putem zahtjeva za pristup informacijama (Wet open overheid) otkrije takve krivotvorine, dozvole se mogu odmah suspendirati i zahtijevati nova procjena utjecaja na okoliš. To može značiti trenutni prekid industrijskog zahvaćanja vode, zahtjeve za ponovnim kalibriranjem granica ispuštanja i pravne postupke protiv nositelja dozvole. Ugled tvrtke pati, a vlasti ili građani će nastojati nadoknaditi troškove istrage putem kazni i zahtjeva za naknadu štete.
Mito
Mito u postupcima izdavanja dozvola u vodnom sektoru događa se kada službenici ili direktori primaju plaćanja u zamjenu za povoljne uvjete, na primjer za upravljanje balastnim vodama ili instalaciju cijevi. Ta se plaćanja često prikrivaju kao “troškovi projekta” ili “konzultantske naknade” bez dokumentacije. Kada kaznena istraga dokumentira mito, kompromitira se integritet cijelog postupka odobravanja: odluke se preispituju, pokreću se kazneni postupci, a odgovorna tijela mogu biti stavljena pod nadzor. To dovodi do godina kašnjenja u projektima vodne infrastrukture, zaustavljanja pumpnih stanica i gubitka međunarodnog povjerenja u nizozemski vodni sektor.
Pranje novca
Pranje novca u projektima povezanim s vodom događa se kada se nezakonita sredstva ulažu u postrojenja za desalinizaciju, mreže za kapanje ili hidrauličke infrastrukture putem paravana ili fiktivnih tvrtki. Prekomjernim fakturiranjem troškova ili stvaranjem fiktivnih ugovora o uslugama prikrivaju se kriminalni novčani tokovi u legitimna ulaganja. Banke i bilježnici, podložni Zakonu o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma (Wwft), obvezni su prijaviti sumnjive transakcije, što može dovesti do zamrzavanja računa i raskida financijskih ugovora. Projekti se naglo zaustavljaju, izvođači ne dobivaju isplate po ugovorima, a vodne uprave se okrivljuju za nedostatak dužne pažnje. Rezultat je klima nepovjerenja koja koči tehnološke inovacije i prilagodbu klimatskim promjenama.
Korupcija
Korupcija u vodnom sektoru očituje se u sustavnim sukobima interesa pri dodjeli dozvola ili javnih ugovora. Na primjer, članovi upravnog odbora waterschapa mogu favorizirati tvrtke koje su podržale njihove izborne kampanje, ili službenici mogu zahtijevati protuusluge u zamjenu za privremene koncesije. Takve prakse potkopavaju dobru upravljačku praksu i narušavaju konkurenciju. Kada se otkriju, često dovode do parlamentarnih istraga, revizije svih koncesija i uspostave posebnih nadzornih odbora. Rezultat je raskid ugovora, obustava projekata vodne infrastrukture i dugotrajna šteta za ugled – ne samo za izravno uključene, već i za cijeli nizozemski sustav vodnog prava.
Kršenje međunarodnih sankcija
U prekograničnim projektima vezanim uz vodu – poput onih koji uključuju Rajnu, Meuzu, Šeldu ili međunarodne mreže za opskrbu pitkom vodom – sudjelovanje država ili tvrtki koje su podložne sankcijama može predstavljati kršenje propisa EU-a ili UN-a. Dodjela dozvola konzorcijima s sankcioniranim stranama dovodi do trenutnog zamrzavanja sredstava EU-a, pojačanog nadzora nizozemskog Ministarstva financija i zapljene imovine. Projekti s postrojenjima za obradu vode ili infrastrukturom za opskrbu stavljaju se na čekanje, što ugrožava sigurnost opskrbe, riječnu plovidbu i poziciju Nizozemske kao pouzdanog partnera u prilagodbi klimatskim promjenama. Međunarodni ulagači se povlače, što dovodi u pitanje kritičnu infrastrukturu i zaštitu od poplava.
